Upoznajte zatvore u Norveškoj

U norveškim zatvorima se u toku mjeseca avgusta 2014. godine nalazilo manje od 4.000 osoba (od ukupne populacije koja je približno iznosila oko 5.230.000 stanovnika u datom intervalu). To znači da stopa zatvaranja u Norveškoj iznosi svega 76 na 100.000 osoba, ili manje od jedne na hiljadu osoba, što je nestvarno dobar rezultat, naročito u poređenju sa npr. 707 na 100.000 osoba u SAD u istom vremenskom intervalu. Ali to nije sve. Kada osuđena lica u Norveškoj napuste zatvor, odnosno kada izdrže svoju kaznu, oni ostaju van zatvora.

Norveška ima jednu od najnižih stopa recidivizma (povratništva) u svijetu koja iznosi samo 20%. To znači da će od pomenutih 4.000, samo 800 ljudi ponovo činiti krivična djela, dok se za ostatak od 3.200 može smatrati da je tretman bio uspješan. Ako napravimo komparaciju recidivizma sa anglosaksonskim zatvorskim sistemima, pa za primjer i dalje koristimo SAD, lako ćemo shvatiti da je stopa recidivizma od 75-77% koja se mjeri u SAD poslednjih godina neopravdano visoka. Ta činjenica zapravo govori da SAD imaju prevaziđene i zastarjele zatvorske sisteme koji dodatno pojačavaju rizik od tzv. “kriminalne inficiranosti“, te da se nedovoljno preduzima u oblasti pozitivnog psihološkog, emotivnog, i radnog uticaja na ponašanje i stavove lica lišenih slobode.  Norveška, uistinu, ima relativno nizak nivo kriminala u poređenju sa SAD, tako da većina krivičnih dela prijavljenih policiji sadrži incidente vezane za krađe, a nasilni zločini uglavnom su ograničeni na područja sa trgovinom drogom i problemima “uličnih bandi“, ali ova okolnost nije presudna za uspjeh norveškog kaznenog sistema.

Sigurno možemo pretpostaviti da norveški sistem krivičnog pravosuđa radi nešto ispravno. Malo građana ide u zatvor, a oni koji završavaju iza rešetaka, obično odlaze samo jednom. Kako Norveška postiže ovaj podvig?! Strogoćom u zatvorima?! Represivnim mehanizmima?! Visokim kaznama?! Odgovor je zapravo sasvim suprotan i neočekivan.

Zemlja se oslanja na koncept pod nazivom „restorativna pravda“, koji ima za cilj popraviti štetu izazvanu kriminalom, a ne kazniti ljude. Ovaj sistem se fokusira na rehabilitaciju lica lišenih slobode. Uzmimo za primjer zatvor Halden. Zatvor ima tri glavne jedinice koje primaju osuđenike iz cijelog svijeta, ali ipak nema konvencionalne sigurnosne uređaje. Po veličini to je drugi najveći zatvor u Norveškoj, osnovan 2010. godine sa naznačenim fokusom na rehabilitaciju. Njegov dizajn simulira život izvan zatvora. Sport i muzika, kao i brojne radionice za učenje su dostupne osuđenicima koji komuniciraju sa nenaoružanim osobljem kako bi se stvorio i osnažio osećaj zajednice. Pohvaljen zbog svojih humanih uslova, zatvor Halden je dobio nagradu “Arnstein Arneberg“ za dizajn enterijera u 2010. godini i bio je predmet nekoliko dokumentarnih filmova, ali je takođe dobio kritike zbog toga što mnogi stručnjaci (uglavnom van Norveške) smatraju da je suviše “liberalan“. Svaka zatvorska ćelija ima deset kvadratnih metara i ima televizor sa ravnim ekranom, radni sto, mini frižider, toalet sa tušem i vertikalni prozor bez rešetki koji omogućava više svjetla. U ćelijama boravi po jedno lice lišeno slobode. Svakih deset do dvanaest ćelija dijeli zajedničku kuhinju i dnevnu sobu. Kuhinja ima srebrno posuđe od nerđajućeg čelika, porcelanske ploče i trpezarijski sto, a dnevna soba ima modularni kauč i video igre. Zatvor obezbjeđuje hranu, ali osuđenici mogu kupiti sastojke u prodavnici prehrambenih proizvoda i kuvati svoje obroke ako žele. Osuđenici su zaključani u svojim ćelijama do dvanaest sati dnevno, ali se ohrabruju da maksimiziraju vrijeme koje provode napolju. Čak imaju i podsticaje od 53 krune (oko 9 američkih dolara, ili oko 15 KM) dnevno da napuste svoje ćelije. Guverner (upravitelj) ovog zatvora svojevremeno je izjavio da zatvorenici postaju agresivniji ako provode manje aktivnosti. Zbog toga postoje džoging staze i fudbalsko igralište, dok su na raspolaganju i radionice za obradu drveta, kuvanje, i časovi muzike. U audio studiju osuđenici mogu snimati muziku i praviti mjesečni program koji emituje lokalna radio stanica. Zatvor ima i biblioteku sa knjigama, časopisima, CD-ima i DVD-ima, te teretanu sa zidom za penjanje. I kapela je takođe dostupna. Osuđenici dobijaju povremeno upitnike u kojima se pitaju kako se njihovo iskustvo u zatvorima može poboljšati. Osuđenicima je dozvoljeno da dva puta nedeljno po dva sata primaju posjete od strane porodice, partnera, ili prijatelja. Za intimne posjete postoje zasebne prostorije sa kaučem, umivaonikom, tušem, i ormarićem sa policama, uz koje su dostupni i peškiri, sapuni, i kondomi. Bračna ili vanbračna zajednica nije nužan uslov za intimne posjete. Za one sa porodicama sa malom djecom dostupna je veća soba sa igračkama i opremom za presvlačenje i hranjenje beba.

Ipak, ovo pravo je uskraćeno kriminalcima sa visokim bezbjednosnim rizikom i posjetiocima sa istorijom kažnjavanja zbog djela droge. Tokom posjeta osoblje redovno provjerava osuđenike i njihove porodice, ali na način da ne uznemirava nikoga i da ne remeti prijateljsku atmosferu.

Jednostavno, za Norvešku je uklanjanje ljudi sa slobode dovoljna kazna. Zatvor Halden zbog toga nije anomalija u norveškom kaznenom sistemu. Tako je i zatvor Bastoi prilično lijep i arhitektonski dobro uređen. Guverner zatvora Bastoi Arne Vilson, koji je po profesiji klinički psiholog, objasnio je jednom prilikom za list “The Guardian“: ,,U zatvorenim zatvorima zadržavamo ih nekoliko godina i onda ih pustimo da izađu napolje, a da nemaju nikakvu odgovornost za rad ili kuvanje. U zakonu, poslati nekoga u zatvor nema veze sa stavljanjem osobe u strašan zatvor kako biste stradali i patili. Kazna je da izgubite slobodu. Ako tretiramo ljude kao što su životinje kada su u zatvoru, vjerovatno će se ponašati kao životinje kada izađu. Ovde obraćamo pažnju na vas kao na ljudska bića.“

Sve ove karakteristike su potpuno drugačije od američkog sistema. Kad je penzionisani upravnik iz Njujorka posetio Halden, jedva je mogao da vjeruje šta vidi. „Ovo je zatvorska utopija“, rekao je u dokumentarnom filmu o svom putovanju. „Ne mislim da možete ići u liberalniju varijantu – osim da zatražite ključeve.“

Generalno, zatvor bi trebao imati pet primarnih ciljeva, kao što je opisao kriminolog Bob Kameron, a to su odmazda, onesposobljavanje, odvraćanje, obnova, i rehabilitacija. Prema njegovim riječima, „Amerikanci žele da njihovi zatvorenici prvo kažnjavaju, dok je rehabilitacija na drugom mjestu.“

Norveška usvaja pristup blažeg  kažnjavanja od SAD i fokusira se na to da se osuđeni ne vrate kriminalu. Izvještaj o recidivizmu objavljen od strane Ministarstva pravde SAD-a za 2007. godinu utvrdio je da strogo zatvaranje zapravo povećava recidivizam prestupnika.

Maksimalna životna kazna u Norveškoj pokazuje koliko je ozbiljna ova zemlja u vezi sa svojim jedinstvenim pristupom kažnjavanju. Uz nekoliko izuzetaka (uglavnom za genocid i ratne zločine), sudije mogu osuditi kriminalce na najviše 21 godinu. Zato je norveški ekstremista Anders Behring Brejvik, koji je ubio 77 ljudi u masovnom napadu, osuđen na 21 godinu?! Ali Norvežani, pa čak i neki roditelji koji su izgubili djecu u napadu, izgledali su sasvim zadovoljni kaznom.

Da zaključimo rečenicom Hoa Hoidela, direktora zatvora Halden: ,,Svi zatvorenici iz zatvora u Norveškoj vraćaju se u društvo. Da li želite ljude koji su ljuti – ili ljudi koji su rehabilitovani?!“.