Ženska populacija u zatvorima – rodno specifične osobenosti, potrebe, i rizici

Uvod i osnovni pojmovi

Iako žene i djevojke čine manjinu nacionalne zatvorske populacije (2–9%), u svim regijama svijeta njihov procent raste, često brže od procenta muških zatvorenika. Godine 2014. je zatvoreno oko 625.000 žena i djevojaka. Većina zatvora je namijenjena za muškarce i ne ispunjava temeljne potrebe zatvorenica, uključujući i njihovu zaštitu od (seksualnog) nasilja. Nakon puštanja na slobodu mnoge od njih su stigmatizirane, postaju žrtve ili ih porodice napuštaju. U pogledu  krivičnih djela važno je napomenuti kako je većina žena u zatvoru zbog nenasilnih krivičnih djela koja uključuju sitan kriminal i djela povezana s drogom, pa su tako obično na odsluženju kratkih vremenskih kazni. U slučaju žena koje su počinile nasilna djela, u mnogim državama članicama žrtve su često njima bliske osobe koje su ih podvrgle nasilju. Žene pripadaju posebno osjetljivoj kategoriji u zatvorima prvenstveno zbog drugačijih fizičkih, psiholoških i društvenih potreba u odnosu na mušku zatvorsku populaciju. Uslovi izdržavanja kazne moraju biti prilagođeni ovim posebnostima, kao i adekvatna zdravstvena njega. Jedan broj osuđenica su nosioci roditeljskih prava, i s obzirom da im je zakonom omogućeno da djeca borave zajedno sa njima u ustanovi, ustanova mora imati uslove za smještaj i boravak djece. Kako je kod osuđenica uzrok izvršenja krivičnog djela često bila izloženost porodičnom nasilju, neophodna im je psihološka pomoć u pogledu izgradnje samopouzdanja i liječenja trauma. Postoji niz zajedničkih faktora koji važe za situaciju zatvorenica širom svijeta. Najčešći faktori obuhvataju sljedeće: izazove na koje u mnogim zemljama nailaze u pristupu pravdi na jednakopravnoj osnovi sa muškarcima; Postojanje prestupa koji se primjenjuju isključivo ili nesrazmjerno na žene, uključujući abortus ili „moralne zločine“ kao što su preljuba, nedolično seksualno ponašanje, ili „bježanje“; Siromaštvo i zavisnost o muškim članovima porodice kada se radi o novcu i podršci; Nesrazmjeran procent žena koje su žrtve seksualnog ili fizičkog zlostavljanja prije zatvaranja; visok nivo potreba u vezi sa mentalnim zdravljem, što je često rezultat nasilja u porodici  i seksualnog zlostavljanja; visok nivo zavisnosti o narkoticima ili alkoholu; nizak stepen obrazovanja i visoka stopa nepismenosti; ekstremna duševna bol koju zatvaranje izaziva kod žena, a koja često dovodi do problema s mentalnim zdravljem ili pogoršanja postojećih mentalnih problema; seksualno zlostavljanje i nasilje nad ženama u zatvoru; itd.

Promjena u sastavu zatvorske populacije je ukazala, u skoro svim zatvorskim sistemima, na nedostatke u zadovoljavanju rodno specifičnih potreba zatvorenica. S povećanjem populacije zatvorenica širom svijeta, posebnu važnost i žurnost je dobila potreba za unošenjem više kompetetnosti u određene postupke koje bi trebalo primjenjivati prilikom postupanja prema zatvorenicama, kao i u način na koji bi one trebale biti obrađene u zatvoru.

Bankoški pravilnik je usvojila Glavna skupština 21. decembra 2010, konsenzusom svih država članica. On je nastao kao posljedica uočene potrebe za obezbjeđenjem globalnih standarda u svezi s načinom na koji se postupa prema osuđenicama i zatvorenicama, uzimajući u obzir izvjestan broj relevantnih rezolucija koje su usvojila različita tijela Ujedinjenih nacija, koje su pozvale države članice da na odgovarajući način odgovore na potrebe osuđenica i zatvorenica. Bankoški pravilnik ne zamjenjuje, već po potrebi dopunjuje Mendelin pravilnik i Standardna minimalna pravila za alternativne nezatvorske mjere (Tokijski pravilnik), u vezi s postupanjem prema zatvorenicama i alternativama kazni zatvora za osuđenice. Stoga sve relevantne odredbe u ta dva seta pravila i dalje važe za sve zatvorenike i osuđenike, bez diskriminacije. Dok neka od pravila iz Bankoškog pravilnika daju dodatnu dorečenost postojećim odredbama Standardnih minimalnih pravila za postupanje sa zatvorenicima i Tokijskog pravilnika u primjeni na zatvorenice i osuđenice, ostala pravila pokrivaju nove oblasti. Neki od regionalnih instrumenata takođe sadrže detaljne standarde i norme koji se odnose na zatvorenice. Oni obuhvataju Principe i najbolju praksu u zaštiti osoba lišenih slobode u Americi, a odobrila ih je Interamerička komisija za ljudska prava 2008, i ažurirana Evropska zatvorska pravila, koje je usvojio Komitet ministara Vijeća Evrope 2006. godine.

Zdravlje i lična higijena

Zdravlje i lična higijena spadaju među najvažnija pitanja u svakom zatvorskom okruženju. Veliki broj međunarodnih standarda koji se bave ovim pitanjem predstavlja apsolutno minimalan nivo  usluga (npr. obezbjeđenje vode zatvorenicima) koje u svakome trenutku moraju biti dostupne svakome zatvoreniku. Ovo obuhvata zadovoljavanje higijenskih potreba u svezi s menstruacijom i menopauzom, kao i zdravstvene i higijenske potrebe trudnica ili dojilja.

Mentalno zdravlje je od ključnog značaja, jer mnogi od zatvorenika završe u zatvoru zbog problema s mentalnim zdravljem, a veliki ih broj oboli od mentalnih bolesti tokom izdržavanja kazne. Potrebe zatvorenica u svezi s mentalnim zdravljem vjerojatno će postati izraženije u zatvorskom okruženju zbog odvajanja od djece, porodice, prijatelja i zajednice  (često imaju manje posjetilaca nego muški zatvorenici), ili zbog boravka u samici, pretresa ili nadzora koje vrše pripadnici službe obezbjeđenja, ili klime nasilja i zlostavljanja u određenome zatvoru. Žene imaju ograničeniji pristup uslugama zdravstvene zaštite u zatvorima nego muškarci. Žene imaju rodno specifične zdravstvene potrebe koje ne podrazumijevaju samo trudnoću i razdoblje do porođaja i nakon njega, kao i reproduktivnu i seksualnu zdravstvenu zaštitu ili preventivne skrininge na rak dojke i rak grlića materice. Različite potrebe povezane s fizičkom i mentalnom zdravstvenom zaštitom proističu iz nasilja koje doživljavaju, polno prenosivih bolesti, nesigurne seksualne prakse ili korištenja narkotika. Potrebno je da žene, na njihov zahtjev, pregledaju ili liječe doktorice ili medicinske sestre. Zarazne bolesti i njihov uticaj na zatvorenice zaslužuju posebnu pažnju, s obzirom na veliki broj žena u zatvorima koje boluju od polno prenosivih bolesti. Žene su posebno fizički ranjive u odnosu na HIV i suočavaju se sa posebno visokim rizikom obolijevanja od tuberkuloze, zbog veće rasprostranjenosti višestrukih faktora rizika (uključujući i niži socioekonomski status i veću prevalenciju HIV-a, zajedno sa prenaseljenošću zatvora, slabom ventilacijom, slabim osvjetljenjem i lošom higijenom). U zatvoru često nije dostupna antiretroviralna terapija za sprečavanje prenošenja virusa s majke na dijete, pa je djeci koju su u zatvoru rodile HIV-pozitivne majke potrebna posebna njega i pažnja.

Kontakt s vanjskim svijetom

Kontakt s vanjskim svijetom znači više od samo posjeta porodice i prijatelja. Relevantni standardi zahtijevaju programe posjeta i omogućuju druga sredstva komunikacije, koja danas obuhvataju  televiziju i internet. Ovo takođe podrazumijeva i posjete pravnih zastupnika. Zatvorenice imaju snažnu potrebu za redovnim kontaktom sa svojom porodicom, posebno sa svojom djecom, što je od ključnoga značaja za njihovo mentalno blagostanje i uspješnu društvenu reintegraciju, pa je samim tim ograničenje kontakta sa porodicom  kao disciplinska mjera zabranjena. Članovima porodica ne bi trebalo automatski dopustiti dolaženje u posjetu bez konsultacije sa zatvorenicom koju posjećuju, jer je veliki broj žena prije zatvaranja doživio nasilje

Plan i program postupanja

Za podsticanje rehabilitacije zatvorenica su potrebni: odgovarajuća procjena, klasifikacija, individualno planiranje, praćenje i dokumentovanje ponašanja, kao i radne, obrazovne, rekreativne i druge aktivnosti. U cilju uspješne reintegracije u društvo, neophodno je poboljšati kako nivo obrazovanja žena koje se nalaze na izvršenju kazne, tako i izbor zanimanja za koja mogu da se osposobljavaju u ustanovi čime bi se poboljšala njihova konkurentnost na tržištu rada.

Često su se tretmanski programi za žene temeljili na podacima o muškom kriminalitetu i njihovim putevima ulaska u kriminal. Međutim, ženski kriminalitet ima svoje posebnosti. Kada se žene i pojavljuju kao počinitelji nasilnih krivičnih djela, ta su djela vezana za porodičnu, privatnu ili intimnu sferu. Zlostavljanja, siromaštvo i ovisnosti najćešći su uzroci kriminala žena. Upravo činjenica da su prestupnice često i same bile zlostavljane, odnosno bile su u statusu žrtve, te da imaju znatno više od muškaraca psiholoških i psihijatrijskih poremećaja upućuje na potrebu za tretmanom koji će ženama pomoći da se oporave od traumatskih iskustava. To znači da bi zatvorski tretman trebao biti osjetljiv na specifična životna iskustva žena.

Deprivacija i neformalni sistem osuđenica

Deprivacije sa kojima se suočavaju i žene i muškarci u zatvoru su:

1. Gubitak slobode i autonomije – za žene je posebno bolna činjenica da ne mogu da kontrolišu život sopsvenu djecu;
2. Deprivacija materijalnih dobara i usluga – na većinu žena deluje deprivirajuće zabrana posjedovanja ličnih stvari, odjeće, obuće, veša, nakita, šminke i dr., kao i nemogućnost izbora načina odjevanja u zatvoru.
3. Deprivacija heteroseksualnih odnosa i nemogućnost vršenja porodičnih uloga – je frustrirajuće i deprivirajuće iskustvo za većinu zatvorenica. Ona je time lišena, zapravo, svoje glavne društvene uloge žene, majke, domaćice čime je ozbiljno ugroženo njeno samopoštovanje i status. Po pitanju homoseksualnih odnosa procenjuje se da je najviše do 5% žena pre zatvora imalo takvu orijentaciju. Većina zatvorenica smatra homoseksualne odnose odvratnim, ali tokom izdržavanja kazne taj se odnos redefiniše. Važno je reći da se u ženskim zatvorima homoseksualni odnosi zasnivaju dobrovoljno, bez fizičke prisile, dok u muškim zatvorima postoji stalna pretnja nasiljem.. Do homoseksualnih odnosa među ženama, dolazi ne samo radi oslobađanja od seksualne tenzije već radi zadovoljenja mnogih drugih društvenih i psiholoških potreba.
4. Deprivacija sigurnosti – iako u ženskom zatvoru nema nasilja kao u muškom, one se ipak osećaju nesigurno i ugroženo zbog uzajamnog nepovjerenja, ogovaranja, širenja laži, nepouzdanosti drugih žena, eksploatacije. Prema istraživanjima, ova deprivacija ima najznačajniji uticaj na nastanak i strukturu društvenog života žena u zatvoru (stvaranje zatvorske„porodice” i pseudorođačkih veza), ali i na sadržaj svih ostalih doživljenih zatvorskih deprivacija.

Pojava pseudo-porodica se objašnjava kao ne-patološki odgovor na institucionalizaciju, odgovor specifičan samo ženskoj zatvorskoj populaciji. Po tome se žensko zatvoreničko društvo bitno razlikuje od muškog, čime se opovrgava teza da bi, pošto su izloženi istim zatvorskim uslovima, trebalo očekivati od žena i muškaraca kada su u zatvoru da imaju iste reakcije. To je pokušaj žena lišenih slobode da se odupru jedinstvenom i uniformnom statusu i ulozi zatvorenice, da stvore zatvorenički društveni sistem. Postoje uglavnom tri podsistema među zatvorenicama, smatra Ester Hefernan (Ester Hephernan). Prvi je „the square“ (prev.trg) koji okuplja nekriminalke i ima za cilj održavanje konvencionalnog načina života uz poštovanje zatvorskih formalnih normi i obaveza. Drugi je „the life“ (prev. život) koji okuplja kriminalke iz navike, najčešće osuđivane zbog prodaje i posjedovanja droge, prostitucije, krađe, jatakovanja. Taj sistem pretenduje da bude totalan, tj. da zamjeni društveni svijet izvan zatvora.“The cool“ okuplja profesionalne kriminalke, najčešće osuđivane zbog razbojništava, provalnih krađa, falsifikata i sl. Cilj mu je da se raznim manipulacijama kroz zatvor „prođe glatko“, tj. da se ni na koji način ne ugrozi mogućnost ranijeg izlaska iz ustanove.

Bezbjednost i sigurnost

Bezbjednost i sigurnost za sve osobe u zatvoru je kamen temeljac učinkovitog i humanog zatvorskog režima. Vanjska bezbjednost (sprečavanje bjekstva) i unutrašnja sigurnost (sprečavanje nereda) najbolje se ostvaruju izgradnjom pozitivnih odnosa između zatvorenika i zaposlenih (koncept „dinamičke bezbjednosti“). Razdvajanje žena od muškaraca u zatvoru i zahtjev da žensko osoblje nadzire zatvorenice služi za sprečavanje nasilja i zaštitu zatvorenica od nasilja, zlostavljanja i uznemiravanja. Konkretno, muško osoblje nikada ne bi trebalo biti uključeno u lični pretres zatvorenica. Tjelesni pretres i pretres intimnih dijelova tijela izazivaju poniženje i uznemirenje, te ih je stoga potrebno zamijeniti alternativnim metodama. Djeca nikada ne bi trebala biti podvrgnuta invazivnim tjelesnim pretresima. Sve pretrese bi trebalo obavljati osoblje koje je prošlo odgovarajuću obuku skladno unaprijed ustanovljenim procedurama. Disciplinska segregacija ili instrumenti sputavanja predstavljaju posljednje sredstvo i trebalo bi ih koristiti samo najkraće što je moguće. Trudnice, žene s bebama i dojilje u zatvoru uživaju posebnu zaštitu protiv uporabe vezivanja, samica ili izdvajanja. Mjere za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad zatvorenicama, bilo od drugih zatvorenika bilo od zatvorskog osoblja, obuhvataju neposrednu zaštitu, podršku i savjetovanje, fizičku i mentalnu zdravstvenu zaštitu, podršku i pravnu pomoć, kao i neovisnu istragu.

Otpust i postpenalni prihvat

Pripreme za otpust na slobodu počinju na početku kazne zatvora i potrebna je stalna pomoć nakon puštanja. Zatvorske službe imaju odgovornost zatvorenike vratiti u zajednicu spremne i sposobne za život kao građani koji poštuju zakon, s obrazovanjem i vještinama koji omogućuju zapošljavanje, s dobrim porodičnim odnosima, i s inicijalnom podrškom u vidu odjeće, hrane, novca za troškove, ličnih dokumenata i drugih potreba odmah nakon puštanja na slobodu. Pošto su zatvorenice često suočene sa stigmom – mnogo više nego muška zatvorska populacija – i imaju slab kontakt sa porodicom, mjere kao što su dopust za posjetu kući, otvoreni zatvori ili kuće na pola puta, kao i porodične posjete u zatvoru, pomažu da se obezbijedi njihovo blagostanje i olakša društvena reintegracija. Međutim, odgovarajuće konsultacije od ključnog su značaja za izbjegavanje da žene koje su doživjele nasilje u porodici posjećuju i dalje zastrašuju njihovi zlostavljači. Nakon puštanja iz zatvora postoji vjerojatnost da će žene trpjeti posebnu diskriminaciju i potrebna im je posebna podrška u smislu stanovanja, spajanja sa porodicom, zapošljavanja i zdravlja. Zatvorske vlasti bi trebale sarađivati sa centrima za socijalni rad i nevladinim organizacijama kako bi osmislile i provele sveobuhvatne programe reintegracije za žene prije i poslije puštanja. Pažnja koja se ispoljava prema muškarcima kada se vrate iz zatvora od strane njihovih porodica i zajednica u kojima žive i rade, rijetko se ispoljava prema ženama koje su bile zatvorene. Povratak porodici po izdržanoj kazni ženi obećava manje nego muškarcu. Postpenalna pomoć društva organizovana je najčešće tako da pomaže muškarce, a zbog malog broja žena, nedostatka iskustva i umešnosti u zadovoljavanju specifičnih potreba žena izašlih iz zatvora – po povratku iz zatvora mnoge ne dobijaju nikakvu pomoć društva u traženju posla i mjesta gdje će živjeti ako ih porodica odbaci.

Priprema: United Nations Office on Drugs and Crime – (UNODC), u saradnji sa Institutom za ljudska prava i humanitarno pravo “Raoul Wallenberg“ i Tajlandskim pravosudnim institutom, a na temelju inicijalnog nacrta koji je sačinio Džef Kristijan (Jeff Christian).