Izvori profesionalnog stresa u KPZ Bijeljina

Vedrana Rakić

dipl. spec. pedagog                                                                                       

Kazneno-popravni zavod                                                                          

Bijeljina

 

 

UDK:343.81:159.944 (497.6 BIJELJINA)

Originalan naučni rad objavljen u zborniku radova

“Probacija i alternativne krivične sankcije – mogućnosti i perspektive”

(2016),  Centar modernih znanja,  Banja Luka

 

 

 IZVORI PROFESIONALNOG STRESA U KAZNENO-POPRAVNOM ZAVODU BIJELJINA

 

Sažetak:

Profesionalna uloga zatvorskih radnika je kompleksna, visoko odgovorna i opasna. Radno okruženje, heterogenost osuđeničke populacije i njihovih potreba, kao i izazovi sa kojima se službeno osoblje susreće na svakodnevnoj osnovi su vrlo jedinstveni i zahtjevni. Stoga, ne iznenađuje  činjenica da je posao zatvorskih radnika svrstan u grupu najstresnijih zanimanja.

Godine 2014. u Kazneno-popravnom zavodu Bijeljina je sprovedeno istraživanje sa ciljem identifikacije izvora profesionalnog stresa, specifičnih za tu Ustanovu. U istraživanju su učestvovala 92 zaposlena lica od ukupno 114, različitog pola, starosti, nivoa obrazovanja, dužine radnog staža i sl.
Analiza dobijenih podataka je kao glavne izvore stresa radnika u KPZ Bijeljina izdvojila fizičke determinante posla, radno opterećenje, opasnost na poslu i „izazovne“ kolegijalne odnose.
 Dok osuđena lica imaju dostupnu paletu različitih programa pomoći u suočavanju sa njihovim stresnim životnim okruženjem, zatvorski službenici imaju limitirane resurse dizajnirane za pomoć u suočavanju sa profesionalnim stresom koji ima afinitet „cvjetanja“  u specifičnom  zatvorskom okruženju.
 S obzirom da su benefiti od mapiranja, imenovanja i bavljenja stresom zatvorskih radnika brojni, briga o mentalnom zdravlju bi trebala predstavljati centralni aspekt dobrog zatvorskog menadžmenta.

Ključne riječi: profesionalni stres, izvori stresa, zatvorski radnici, Kazneno-popravni zavod Bijeljina

 

 

Uvod

Radno mjesto predstavlja važan ambijentalni faktor koji utiče na naše psihičko i fizičko zdravlje. Posao je izvor ličnog zadovoljstva i postignuća, interpersonalnih kontakata i finansijske sigurnosti, što sve čini preduslove dobrog mentalnog zdravlja. Međutim, kada je posao loše organizovan i kada rizici posla nisu prepoznati, posao može imati negativne efekte na naše blagostanje. Radnici pod stresom su najvjerovatnije manje zdravi, manje motivisani, manje produktivni i manje sigurni na poslu. (WHO, 2003.g.)

Kategorija  stresa predmet je interesa velikog broja istraživača u različitim područjima. Njihov cilj je proširivanje spoznaja o ljudskom funkcionisanju u ličnim i profesionalnim ulogama, kao i promjenama koje su kod pojedinaca izazvane stresom (aktivacija, uzbuđenje, napetost, anksioznost, konflikt, emocionalne promjene, frustracija i drugo).

Stres pripada kategoriji višedimenzionalnih i višeznačnih fenomena. Može se definisati kao stanje koje se pojavljuje kada osoba preživljava “neuspjeli odnos između zahtjeva i želja, s jedne strane i spoznaje o mogućnostima djelovanja, s druge strane, te istovremeno doživljava slijed tog nesporazuma kao prijeteći”. (Urlich i saradnici, 1985.g.)

Lična sposobnost za toleranciju stresa zavisi od frekvencije, težine i tipa stresa sa kojim se osoba suočava, kao i od ličnih obilježja pojedinca (ranije iskustvo, lične vrijednosti i stavovi, osjećaj kontrole, individualitet, nivo tolerancije na frustracije, opšte zdravstveno stanje).

Penološka literature obimno iscrpljuje ideološke, teorijske i praktične aspekte  izvršenja krivičnih sankcija, pretežno polazeći od uloge samog počinioca u tom procesu. Tek se u poslednjih dvadeset godina govori i o poziciji osoblja koje je zaduženo za provođenje krivičnih sankcija. Izazovi sa kojima se zatvorski radnici susreću na svakodnevnoj osnovi su vrlo jedinstveni. Oni uključuju zatvoreno i izolovano radno okruženje, izvođenje mukotrpnih zadataka, nošenje sa nasiljem, zavisnost radnog dana od uspješnog ili manje uspešnog  održavanja sigurnosti i reda unutar zatvora, i uopštene ograničavajuće uticaje poput stila zatvorskog upravljanja. Stoga, posao zatvorskih radnika biva svrstan u grupu najstresnijih zanimanja.

 

Profesionalni stres

Sauter i Murphy (1999) stres na poslu definišu kao niz, za zaposlenika štetnih, fizioloških, psiholoških i bihejvioralnih reakcija na situacije u kojima zahtjevi posla nisu u skladu sa njegovim sposobnostima, mogućnostima i potrebama.

Stres na radnom mjestu je prepoznat kao opštedruštveni problem širokih razmjera kojeg globalna kriza i nezaposlenost značajno podstiču. Devedesetih godina XX vijeka Svjetska zdravstvena organizacija je proglasila stres na radnom mjestu svjetskom epidemijom. Kod svakog trećeg stanovnika EU prisutan je stres na radnom mjestu, a 50-60% svih izgubljenih radnih  dana  i oko 5 miliona nesreća na radu su posledica stresa (Istraživanje Evropske agencije za sigurnost na radu i zaštitu zdravlja).

Holt (1982) razmatra stresore na radu  sa dva stajališta: objektivnog i subjektivnog.

Objektivno stajalište uključuje stresore koji se odnose na: fizička obilježja radne okoline (buka, vlaga, opasnost od fizičkog nasilja i sl.), vremenska obilježja rada (kratki rokovi, promjene u radnom vremenu i sl.), organizacijska obilježja rada (monotonija, niski dohotci i sl.), degradiranje radnog mjesta i gubitak posla.

Subjektivno definisani stres na radu odnosi se na: radne uloge (nejasni zahtjevi, konflikti uloga, visok stepen odgovornosti i sl.) i probleme interpersonalnih odnosa (konflikti, odsustvo podrške, izolacija i sl.).

 

Profesionalni stres u penalnim institucijama

Bilo koja organizacija ili socijalna struktura koja se sastoji iz dvije grupe ljudi, jedne čiji je zadatak da unutar strukture osigura ostanak druge grupe koja tu ne želi biti, biće organizacija pod stresom. (Brodsky, 1982.g)

Zatvor nije samo mjesto prinudnog ograničenja tj. izolovanja počinilaca krivičnih djela iz društvene sredine, nego je i radna organizacija fokusirana na promjene ponašanja zatvorenika kroz njihovo preusmjeravanje sa kriminalne na socijalno prihvatljivu životnu stazu  – “biti, postati i ostati  uzoran član društvene zajednice”. Da bi se posao zatvorskog radnika obavio na profesionalan način potrebna je vještina i lični integritet, spoj ličnih kvaliteta i tehničkih vještina. Osoblje se u svakoj prilici mora vladati na način da svojim primjerom pozitivno utiče na zatvorenike i izaziva njihovo poštovanje. Stoga, odgovornost ove pozicije bremenita je stresom.

Zatvori su kao ustanove odgovorne za upravljanje kompleksnom osuđeničkom populacijom. Osoblje mora uspješno ispunjavati ovu misiju, bez skandala i fanfara. Zatvori  funkcionišu 24 sata dnevno, 365 dana u godini, te zatvorsko osoblje mora konstantno brinuti o potrebama, brigama i poteškoćama osuđenih lica. Osoblje mora svakodnevno biti osjetljivo na higijenske uslove, veličinu ćelije i populacijsku zbijenost, etničku kompoziciju u ćelijama i na odjeljenjima, kalorijsku vrijednost hrane za osuđenike, rekreacijske potrebe, zdravstvenu zaštitu, disciplinu i ličnu bezbjednost, korespodencijske potrebe i mnoštvo drugih stvari. Njihov posao je kompleksan, opasan, stresan i nezahvalan.

Osoblje reaguje na stres promjenom posla, odsustvima, psihosomatskim bolestima, visokim nivoom nezadovoljstva poslom i profesionalnim sagorjevanjem (Schaufeli i Peeters, 2000).

Crawley (2004) sugeriše da anksioznost proizilazi iz nepredvidljivosti zatvorskog života; iako je većina zatvorskog života rutinska, službena lica su uvijek svjesna da zatvorenici mogu da ih verbalno i fizički napadnu, da mogu pokušati pobjeći, da ih mogu „zarobiti“/ uzeti za taoce.

Cheek & Miller nalaze da zatvorski službenici imaju više nego očekivanu vjerovatnoću povišenog krvnog pritiska, srčanog udara, ulcera i drugih sa stresom povezanih zdravstvenih problema. Nadalje potvrđuju da zatvorski službenici umiru ranije od prosjeka, a stres je jedan od vodećih razloga skračenja životnog vijeka. (Paoline, Lambert & Hogan,  2006)

Najčešće istraživani prediktori poslom uzrokovanog stresa zatvorskog osoblja su:

 

• fizičke determinante posla (rešetke, zaključane prostorije, visoki zidovi, strog nadzor, procedure i sl.) koje imaju funkciju smanjenja nasilja u penalnim ustanovama, ali sa druge strane na vrlo specifičan način nerijetko dovode do napetosti, nelagode i psihičkog nemira kod osoblja. Vrlo značajna činjenica je i što se cjelokupan radni proces odvija na istom fizičkom prostoru, primarna je kontrola događaja, a zaposlena lica su na stalnom oprezu u nastojanju predviđanja problematičnih događaja.
• preopterećenost poslom uzrokovana je nedostatakom osoblja, i s tim u vezi prekovremenim radom, visokim zahtjevima (previše zadataka u premalo vremena), prekratkim pauzama, radom u smjenama, lošom socijalnom podrškom među kolegama. Kod osoblja koje percipira svoj posao stresnim zbog preopterećenosti, opaženo je češće pojavljivanje sindroma sagorjevanja (Dignam, Barrera, 1986)
• nedostatak autonomije u izvođenju zadataka i donošenju odluka. Kako u samoj hijerarhijski zasnovanoj strukturi zatvorskih ustanova nije lako promijeniti nivo autonomije u donošenju odluka, nezadovoljstvo i stres ostaju nerješeni, gomilaju se i predstavljaju ozbiljan riziko faktor za razvoj profesionalnog sagorjevanja.
•  nedostatak raznolikosti na poslu, monotonija – Uloga zatvorkog osoblja, akcentujući radnike Službe tretmana, se u poslednje vrijeme svodi na birokratsku, a manje stručnu ulogu. Ovu promjenu kao problem smatra osoblje sa dužim stažom, više iskustva  i visoko obrazovano osoblje. Neka druga istraživanja s druge strane  pokazuju da je nepredvidivost mogućih situacija na poslu jedan od najznačajnijih izvora stresa.
• zdravlje i sigurnosni rizici – mogućnost eskalacije konflikata između službenog osoblja i osuđenika, potencijalno stalna opasnost od nasilja, rizik od infektivnih zaraza (naročito hepatitis B,C, HIV), nedostatak svježeg zraka, promaja, vlaga…
• neadekvatna primanja, skromna mogućnost/nemogućnost napredovanja, niži društveni status (za većinu osoblja ovaj posao je drugi izbor, odn, jedina alternativa nezaposlenosti, a prednost mu je sigurnost stalnog, državnog zaposlenja i redovna  primanja) na samom su vrhu uzročnika stresa na poslu. Ne čudi činjenica da zatvorsko osoblje sebe naziva “plaćenim zatvorenicima” (Philliber, 1987).
• problemi uloga (konflikt i dvosmislenost radnih uloga) – U jednoj holandskoj studiji 80% zatvorskog osoblja se slaže sa izjavom kako je “očuvanje mira i bezbjednosti” jedan od najvažnijih zadataka, a pri tome 74% osoblja smatra kako je “pomoći zatvoreniku da bolje razumije sebe” takođe jedan od najvažnijih zadataka. U spektru svakodenevnih događanja u zatvorskoj instituciji ova dva zadatka nisu kompatibilna (“konflikt uloga”). Dvosmislenost uloga može biti kreirana od strane nadređenih koji očekuju da se radnici striktno drže pravila, a u isto vrijeme insistiraju na fleksibilnosti i mudrom rasuđivanju pri interakciji sa osuđenima. Ovakav konflikt i dvosmislenost radnih uloga u zatvorskom okruženju nastaje zbog dihotomije percepcije radne uloge kao starateljske nasuprot kurativnoj, kazne nasuprot rehabilitaciji, administracijskog posla nasuprot tretmanu, segregacije nasuprot inkluziji i ljudskih prava nasuprot dužnosti. Konflikt uloga rezultira  povećanjem radne tenzije, smanjenjem zadovoljstva poslom, smanjenjem povjerenja u radnu organizaciju i lošim međuljudskim odnosima.
• zapošljavanje neadekvatnog zatvorskog osoblja – Osoblje koje nije pažljivo odabrano, ispravno obučeno, nadgledano i ne pruža mu se podrška, dovedeno je u situaciju pojačanog stresa na poslu. Uz neadekvatnu motivaciju pri zaposlenju, lošu obuku i malu platu stvaraju se uslovi za podlijeganje iskušenjima korumpirajućih praksi što je opasno ne samo za Ustanovu, nego i društvo u cjelini.
• zahtjevni socijalni kontakti (osuđena lica, kolege, nadređeni)  –  Odnosi između onih “sa jedne i druge strane rešetki” potencijalno su konfliktni, a naročito jer je udio zatvorenika narušenog mentalnog zdravlja i zavisnika iz godine u godinu sve veći. Udio sati provedenih u direktnom kontaktu sa zatvorenicima i pojava sagorijevanja u pozitivnoj su korelaciji (Whitehead, 1989). Vrlo važan dio profesionalnog života predstavljaju kontakti sa saradnicima i predpostavljenima. Neugodni i nepodržavajući kolegijalni odnosi (odnosi obilježeni rivalitetom, nepovjerenjem, sputavanjem samostalnosti i kreativnosti, nesigurnošću…) doprinose razvijanju visokog nivoa stresa. Istraživanja u SAD-u ukazuju da 42% zatvorskog osoblja smatra kako se supervizori i nadređeni bolje odnose prema zatvorenicima nego prema njima. Loši odnosi sa nadređenima posebno utiču na pitanje radne uloge, a nedovoljna i neadekvatna komunikacija onemogućava ispunjavanje nejasnih očekivanja nadređenih (Cheek i Miller, 1993).
• “posao- život” konflikti, neusklađenost porodičnog i radnog domena, mogu biti posmatrani kroz tri dimenzije: vremenski bazirani konflikti, konflikti bazirani na zategnutim odnosima i  konflikti bazirani na ponašanju (Netemeyer, 1996). Vremenski bazirani konflikti se pojavljuju usled velikog trošenja vremena na posao ili kada priroda radnih smjena ometa porodični život (prekovremeni rad, neregularne smjene…). Konflikti bazirani na zategnutim odnosima javljaju se kada zahtjevi i  poslovna tenzija  negativno utiču na kvalitet porodičnog života radnika (Lambert, 2006). Ove negativnosti radnog okruženja mogu voditi ka ekspresiji iritabilnosti prema članovima porodice ili ka povlačenju iz odnosa zarad „oporavka od zahtjevnog  posla“ (Cooper, 2001).  Konflikti bazirani na ponašanju nastaju usled protivrečnosti normi uloga i očekivanja. Npr. radna uloga zahtjeva kruto poštovanje hijerarhije, procedura i izvjesnu agresivnost, dok  partnerska i roditeljska uloga zahtjeva  fleksibilnost, uvažavanje mišljenja drugih, podržavajuće i njegujuće međuljudske odnose  (Triplett 1999).

CILJ RADA

 

• Uvid u specifičnu profesionalnu ulogu zatvorskih radnika, njihovo radno okruženje i potencijalne  stresore
• Identifikacija izvora profesionalnog stresa  u KPZ Bijeljina

 

METODOLOGIJA

 

Kazneno-popravni zavod Bijeljina je u oviru pet zakonom predviđenih radnih službi (služba obezbjeđenja, služba tretmana, privredno-instruktorska služba, zdravstvena služba i služba za pravne, finansijske i opšte poslove) godine 2014. upošljavao ukupno 114 radnika, od čega je 81%  učestvovalo  u istraživanju i činilo uzorak ispitivanja.

Istraživački podaci prikupljeni su uz pomoć prilagodjenih standardnih mjernih instrumenta:

1. a) upitnik o prikupljanju socijalnoiskustvenih karakteristika
2. b) HSE – Health and Safety Executive’s Management Standards Indicator Tool (Cousins, Mackay, Clarke, Kelly,Kelly & McCaig, 2004)
3. c) FAS – Factual Autonomy Scale (Spector, Fox, 2003)
4. d) PSI – Physical Symptoms Inventory (Spector, Jex,1998)

 

 

Obilježja uzorka ispitanika	%
Starost
do 30 godina	7.9
31- 40 godina	37.1
41-50 godina	38.2
preko 50 godina	16.8
Pol
muški	82,0
ženski	18.0
Bračni status
da	78.7
ne	21.3
Obrazovanje
VSS	33.7
SSS	57.3
VKV, KV	3.4
Radni staž
do 5 godina	10.1
6-10 godina	12.4
11-15 godina	7.9
16-20 godina	25.8
preko 20 godina	43.8
Ranije radno iskustvo
da	64,0
ne	36,0
Rotacije radnih mjesta unutar KPZ-a
da	64,0
ne	36,0

 

REZULTATI I DISKUSIJA

Analiza dobijenih podataka kao glavne izvore stresa radnika u KPZ Bijeljina identifikuje fizičke determinante posla, radno opterećenje, opasnost na poslu i „izazovne“ kolegijalne odnose.

Naime, čak 73% ispitanika je izjavilo da nikada ne može koristiti pauzu za obrok van ustanove. Njih 40.4%  su  neopredjeljeni (slažu se i ne slažu)  povodom stava da su i radnici „neka vrsta zatvorenika“. U visokom procentu od 49% svoj radni prostor smatraju neadekvatno dizajniranim, što bi se moglo dovesti u vezu sa činjenicom da je KPZ Bijeljina osnovan ratne 1993. godine, te da prostor u kojem se nalazi (nekadašnje prostorije PD „Semberija“) nije namjenski građen za svrhu njegovog postojanja već je adaptiran u granicama dostupnih materijalnotehničkih mogućnosti.

Prekovremeni rad predstavlja snažno opterećenje za osoblje i iniciran je uglavnom nedostatkom osoblja. Alarmantno je da više od polovine ispitanog uzorka povremeno (50.6%) i često (13.5%) rade prekovremeno, odn. da samo 5.6% anketiranog osoblja nikada ne radi prekovremeno. Povremeno (24.7%) i često (31.5%) ispitanici ne mogu izdvojiti dovoljno vremena za pauzu na poslu. Birokratsko opterećenje u vidu stava o višku papirologije u radu iskazuje 48% ispitanika. Najveće nezadovoljstvo povodom toga iskazuje služba za pravne, finansijske i opšte poslove (61%), a zatim slijede služba obezbjeđenja (56%) i služba tretmana (50%).

Iako je u procentu od 94(%) ispitanicima uvijek jasno koje su njihove dužnosti i odgovornosti na poslu, ne zadaju im se nedostižni zadaci i rokovi (43.8%), evidentan je  problem konflikta uloga kao izvora stresa, jer u opsegu od 75% potvrdnih odgovora različite službe zahtjevaju obavljanje suprotnih zadataka od radnika.

Povodom  autonomije radnika u obavljanju posla ispitanici se izjašnjavaju pozitivno tj. njihovo mišljenje o načinu obavljanja posla se poštuje (često 47.2%), sami odlučuju kada da rade (65.2%) i kako da rade (55.1%).  Ipak, sa druge strane prijavljuju da im se govori šta da rade svakog dana 29.2%,  1-2 sedmično 15.7%  i 1-2 mjesečno 36%. Dobijeni podaci mogli bi se hipotetski tumačiti kao aspekt „mačo“ kulture u zatvoru, težnje ispitanika da daju socijalno poželjne odgovore, predstave se u boljem svjetlu i ljudskim ponašanjem u pravcu skrivanja vlastitog neznanja tj. njegovog maskiranja u „sveznajući i svemogući“ stav („Ako kažem da nešto ne znam to znači da nisam dovoljno pametan.“, „ Ako kažem da mi neko govori šta, kako i kad da radim  to znači da ne znam pos’o i da sam nesposoban“).

Kolegijalni odnosi u KPZ Bijeljina su ocjenjeni od strane 64% ispitanika kao povremeno, često i uvijek usiljeni i zategnuti. U procentu od 20,2%  ispitanici prijavljuju da im kolege ne pomažu kada posao postane pretežak. Njih 32.6% se izjašnjava pozitivno povodom činjenice da im posao često biva otežan zbog neadekvatne pomoći drugih, što može biti dovedeno u vezu sa lošim interpersonalnim odnosima, kao i sa neadekvatnom profesionalnom selekcijom prilikom zapošljavanja novog zatvorskog kadra.

Njih 44.9%  smatra da je adekvatno plaćeno, iako je ispitivanje vršeno tokom perioda u kojem je plata zatvorskih radnika, izuzev službe obezbjeđenja, bila umanjena za 20% u odnosu na platu radnika drugih državnih institucija koja je bila umanjena za 10%. Ukoliko se uzme u vid stara, mudra izreka da „čovjeku nije krivo na malo, nego na nepravdu“ odgovori ispitanika iznenađuju i eventualno upućuju na aktuelnu društvenu apatiju i građansku pasivnost („Sve je dobro dok radim. Ćuti.“).

Slična situacija ogleda se i u pogledu iskazanog zadovoljstva radnika mogućnošću  napredovanja (47.2%), koje je potpuno racionalno neutemeljeno ukoliko se uporedi sa postojećom, nefleksibilnom sistematizacijom radnih mjesta, kao i izmjenama platnih koeficijenata u godini istraživanja. Naime, izmjena platnih koeficijenata podrazumjevala je unificiranje koeficijenata po stepenu obrazovanja čime je službenicima oduzeta mogućnost napredovanja u platnim razredima bez nužnog mijenjanja radnog mjesta (npr. za VSS radnike u službi tretmana ranije je bio odredjen koeficijent  u rasponu od 12-15, a sada je fiksnih 13).

Rukovodstvo biva od strane ispitanika ocjenjeno kao podržavajuće što se ogleda kroz stav 48.3% ispitanika koji uvijek dobijaju podršku od nadređenih i njih 70.8% koji povremeno, često i uvijek imaju dovoljno prilika razgovarati sa nadređenim o najavljenim promjenama.

Pozitivne ocjene rukovodstva, plate i mogućnosti napredovanja mogu potencijalno pored uspješne organizacijske klime ukazivati i na sumnju u iskrenost ispitanika odn. eventualni strah od nadređenih, hijerarhijski više pozicioniranih, koji je po mom mišljenju refleksija društveno zasnovane manipulacije strahom („Nemoj da sječeš granu na kojoj sjediš“), ali i aktuelne  nezaštićene/ ogoljene uloge radnika („Sve puca po najslabijima, zato ti je bolje da ćutiš i prikrivaš svoje nezadovoljstvo. Niko neće stati u zaštitu običnog radnika.“)

Za ugroženost zdravlja na poslu zabrinuto je 34.8% ispitanika, a njih 31.5% su podjeljenog mišljenja. Svega 11.2% ispitanika koristilo je bolovanje tokom 2013..godine, a njih 65,9% iskoristilo je sve dane godišnjeg odmora. Nužno je napomenuti da su se iz finansijskih razloga radnici u slučaju bolesti opredjeljivali za korištenje godišnjeg odmora, a ne bolovanja pri čijem korištenju im je plata bila umanjena za 10%.

PSI (Physical Symptoms Inventory) kod ispitanika bilježi sledeće zdravstvene probleme: umor (69.7 %), bolovi u leđima (66.3 %), glavobolja (56.2%), naprezanje očiju (48.3%), stomačni problemi (43.8%)  i problemi sa snom (30.3%).

Dijagnostifikovana oboljenja koja ispitanici prijavljuju su: hipertenzija, arteroskleroza, dijabetes, oslabljen vid, hipo i hipertireoza, diskus hernija, išijalgija, okoštavanje  pršljenova, gastritis i  sinuzitis.

Na skali koja u rasponu od 1-5 mjeri trenutni i idealni poslovno-privatni balans ispitanika, pri čemu broj 1 predstavlja totalnu poslovnoprivatnu separaciju, a broj 5 totalnu poslovnoprivatnu integraciju, najviše ispitanika  (43%)  trenutni balans ocjenjuju brojem 3,  a idealnim smatraju totalnu separaciju pod brojem 1 (77.5%). Sa širenjem jaza između trenutne i idealne (željene) privatno-poslovno integracije, raste nivo konflikata „posao-privatni život“ i nivo stresa.

Opseg ispitanika od 43,8%  nije zabrinut za vlastitu bezbjednost na poslu, ali ipak njih 60,5%  se slaže sa stavom da je njihov posao opasan i naročito stresan (74.2%). Takodje, u visokom procentu od 55.1(%) ispitanici se slažu sa stavom da njihov posao nije dovoljno društveno cijenjen.

Na dominantno iskazano sveukupno zadovoljstvo poslom (sve u svemu zadovoljan sam poslom koji obavljam, 65.2%), baca sijenku činjenica da bi anketirani ispitanici dobro razmislili kada bi bili u mogućnosti vratiti vrijeme i ponovo birati posao (62.9%) i da su u nedoumici da li bi savjetovali prijatelju da prihvati posao poput njihovog (66.3%), što nas ponovo vraća na aktuelni društveni fenomen „Samo nek’ radim“ i  automatizovano, gotovo refleksno, poređenja sa lošijim primjerom („Toliko je nezaposlenih.“) u kontekstu kojeg bilo kakvo zaposlenje biva dovedeno do nivoa idealizovanja.

 

ZAKLJUČAK

 

Uopšteno govoreći, u većini zemalja javnost vrlo malo zna o zatvorima, zatvorskom osoblju i njihovom poslu. Dok društvo uglavnom prepoznaje suštinsku vrijednost npr. zdravstvenih i prosvetnih radnika, zatvorsko osoblje nema slično javno poštovanje. No, ukoliko prebacimo fokus sa spolja ka unutar penoloških ustanova nailazimo na takođe zanimljivu situaciju u kojoj se vladine i nevladine agencije “utrkuju” u planiranju i sprovođenju institucionalnih programa i treninga za osuđena lica i njihovu rehabilitaciju, ne ulažući (dovoljan) napor ka identifikaciji i rješavanju problema sa kojima se suočavaju zatvorski radnici. Dok osuđena lica imaju dostupnu paletu različitih programa pomoći u suočavanju sa njihovim stresnim životnim okruženjem, zatvorski službenici imaju limitirane resurse dizajnirane za pomoć u suočavanju sa profesionalnim stresom koji ima afinitet „cvjetanja“  u specifičnom  zatvorskom okruženju.

Programi usmjereni na ublažavanje ili rješavanje simptoma stresa zatvorskih radnika (gotovo da i) ne postoje u BiH. Kada se tome pridoda ograničen broj stručnih i naučnih istraživanja na ovu temu, dolazi se do situacije koja upućuje na odsutnost ove problematike u našem penalnom sistemu, što je daleko od istine.

Trebalo bi priznati i činjenicu da u trenutnom društvenom kontekstu proaktivno/ preventivno djelovanje kako penalnog tako i svakog drugog menadžmenta biva poimano kao težak, nemoguć, donkihotovski posao što posledično vodi ka reaktivnom ponašanju i iščekivanju posledica. „Zaglušen“ je zdravorazumski stav da je mnogo teže baviti se posledicama profesionalnog stresa koje po sistemu „kap po kap“ ulaze na glavna organizacijska vrata i nanose ogromnu štetu na individualnom i organizacijskom planu.

Obzirom da su benefiti od mapiranja, imenovanja i bavljenja stresom zatvorskih radnika brojni (ušteda finansija i vremena zbog umanjenih izostanaka sa posla, smanjenje zloupotrebe alkohola i dr. sredstava od strane radnika, smanjenje mogućnosti obolevanja, smanjenje depresivnih raspoloženja, unapređenje radnog učinka i sveukupnog kvaliteta života radnika) briga o mentalnom zdravlju bi trebala predstavljati centralni aspekt dobrog zatvorskog menadžmenta.

 

LITERATURA:

 

• A, Coyle.(2002), Ljudska prava u upravljanju zatvorima i kaznionicama, London, Međunarodni centar za zatvorske studije

• D. Salčić, S. Fadilpašić, A.Mehmedpašić i dr. (2008), Edukacija i psihološka podrška kao osnova prevencije torture u kazneno-popravnim zavodima, Sarajevo,  Centar za žrtve torture
• S. Bada Math (2011), Mind imprisoned: Mental Health Care in Prison,  Bangalore, National Institute of Health Neuro Sciences
• G. Kinman (2013), A punishing regime,  London, University and College Union
• Paula Brough and Amanda Biggs (2010), Occupational stress in police and prison staff,  Cambridge  Handbook of Forensic Psychology
• Sinead Regan (2009), Occupational Stress and Coping among Irish  Prison Officers: An Exploratory  Examination, Sligo, Greenhouse Press
• Ljiljana M. Todorović (2008), Istraživanje emocionalnog dobrostanja i sagorijevanja na poslu zatvorskog osoblja, Zagreb, Edukacijsko rehabilitacijski fakultet
• Tihana N, Hrvoja L, Anita J.(2008), Zadovoljstvo poslom, profesionalni stress i sagorijevanje osoblja u penalnim institucijama – pregled literature, Zagreb, Edukacijsko rehabilitacijski fakultet
• Anja M, Tatjana P. (2012), Sindrom sagorijevanja kod osoba koje su uključene u implementaciju programa smanjenja štete,  Banja Luka,  UG “Viktorija”
• A. Bobić (2012), Društvene promjene i zatvorska zajednica,  Novi Sad, Panos
• M. Kohli (2008), Unlocking correctional stress: An overview of the Goal Keepers’ Stress,  Australian journal of correctional staff development

 

Vedrana Rakić

Detention and Rehabilitation Centre

Bijeljina

 

THE SOURCES OF PROFESSIONAL STRESS IN DETENTION AND REHABILITATION CENTRE IN BIJELJINA

Abstract:

 

Professional role of prison workers is complex, highly responsible, and dangerous. Working environment, heterogeneity of prison population and their needs, as well as challenges working staff meet on a daily basis are quite unique and demanding. Hence, it is not surprising that the work of prison employees is classified into the most stressful occupations.

In 2014, in Detention and Rehabilitation Centre in Bijeljina, the research was carried out in order to identify the sources of professional stress specific for that institution. Ninety-two employees participated in the research out of 114 employees. Participants were of different sex, age, level of education, length of service, etc. The analysis of gained data selected physical determinants of the job, working load, dangers at work, and challenging relationships among colleagues as the main sources of stress among the employees of the Centre.

            While convicted persons have a range of different programmes to help them deal with their stressful environment, prison workers have limited resources designed to help with facing professional stress that is “blooming“ in specific prison environment. 

Taking into consideration that benefits of mapping, naming and dealing with the stress of prison employees are numerous, the care of mental health should be the central aspect of good prison management.

 

Key words: professional stress, the sources of stress, prison workers, Detention and Rehabilitation Centre in Bijeljina