Rehabilitacija i resocijalizacija, mr sc. Dara Janković dipl. pedagog i andragog

Rehabilitacija i resocijalizacija štićenika

Svaka rehabilitacija započinje i završava resocijalizacijom što znači povratak u dinamiku grupe koja upravo podrazumijeva pravilno rezonovanje u pogledu poimanja vlastite odgovornosti i sigurnosti za nova postignuća. Rehabilitacija je dio programa resocijalizacije, čiji je osnovni zadatak stvaranje pozitivne interakcije između pokidanih veza porodičnog, radnog miljea i društva u cjelini. Resocijalizacija se temelji na povratku „socijalnog učenja”.

Kako smo već istakli proces rehabilitacije i resocijalizacije su neodvojivi i prepliću se. Nemoguće je o ovim procesima govoriti kao o zasebnim cjelinama. Resocijalizacija psihijatrijskih pacijenata,ili lica smještenih u kazneno-popravne ustanove predstavlja ponovno uključivanje u društvene procese putem prevaspitanja ranijih obrazaca odnosa sa socijalnom sredinom, kao i uz eventualnu pomoć odgovarajućih društvenih uticaja. Pretpostavlja prethodnu lošu prilagođenost, zbog koje je i nastala potreba za resocijalizacijom. Resocijalizacija kao proces ima za cilj prihvatanje društvenih normi i vrijednosti koje su tim normama zaštićene, odnosno izmjenu stavova i navika (Krstić, 1988).

U suštini radi se o socijalizaciji kao procesu tokom kojeg društvo oblikuje uvjerenja, stavove, očekivanja, ponašanja (Vasta i sar., 2005), odnosno proces u kojem jedinka uinterakcijisasredinom u kojoj živi usvaja znanja, vještine, navike, stavove, vrijednosne i druge spoznaje (Knežević – Florić, 2006) ili najjednostavnije podruštvljovavanje osobe (Munjiza, 2015), tj. devijantne ličnosti koja je izvan tokova društveno prihvatljivog načina ponašanja. U tom procesu resocijalizacija predstavlja nastojanje da se, primjenom individualizacije tretmana prema ličnosti pojedinca, uklone činioci devijantnog ponašanja i da se štićenik (bilo da je u pitanju lice u kazneno-popravnoj ustanovi ili Zavodu) nakon tog boravka prilagodi društvenoj zajednici. Ciljevi socijalizacije i resocijalizacije su isti s tim što je socijalizacija put izgrađivanja i formiranja ličnosti, dok proces resocijalizacije zahtijeva razgradnju i promjenu pogrešnih društvenih normi i pravila i najzad njihovu transformaciju u formiranje društveno prihvatljivog ponašanja (Knežević Florić, 2006).

Pored toga, kao cilj resocijalizacije istaknuti su socijalna adaptacija i prilagođavanje ličnosti društvenim normama, ali i njeno prevaspitavanje. Prevaspitavanje bi rezultiralo promjenom ponašanja i poštovanjem društvenih normi i pravila ponašanja. Štićenik bi takvo ponašanje prihvatio kao jedino ispravnoi to prvenstveno zbog lične dobrobiti (Sulejmanov, 1997).

Resocijalizacija se postiže primjenom tretmana koji je u stanju da izmjeni njihovu ličnost, njihova shvatanja o vrijednostima i stavove prema njima u društvu uopšte, njihov stil života i rada, navike i težnje, a samim tim i njihovo ponašanje u društvu. To znači da tretman treba da polazi od individue, od strukture ličnosti, od njenih ličnih svojstava – bioloških, psiholoških i psiho-socijalnih (Macanović, 2008).

Rehabilitaciona nastojanja dio su kompleksnog tretmana tako da je rehabilitacija zahtjevan, kompleksan i složen proces (Liberman, 1988). Dugi boravci u ustanovama zatvorenog ili poluotvorenog tipa dovode do stvaranja tzv. „institucionalnog sindroma” ili „hospitalizma” (Barton, 1959, Gofman, 1961), koji karakteriše: apatija, pad inicijative, izolovanost, smanjenje interesovanja, submisivnost, smanjenje mogućnosti ekspresije osjećanja, gubitak individualnosti, deterioracija u navikama, higijeni i opštim standardima. Sve to predstavlja kočnicu resocijalizacije.

Zadatak socijalne rehabilitacije je da djeluje na nivo socijalnog funkcionisanja i da stimuliše jačanje i povećanje socijalnih sposobnosti ovih osoba. Na taj način omogućeno je njihovo osposobljavanje za vraćanje i aktivno uključivanje u društvenu zajednicu.

Rehabilitacija je primarno modifikacija ponašanja i stavova kroz program aktivnosti i odnosa koji obezbjeđuju mogućnost za adaptivno ponašanje. Ličnost je kompleksan entitet i u obzirse moraju uzeti svi njeni aspekti – fizički, emocionalni, kognitivni, socijalni i ekonomski problemi prilikom planiranja rehabilitacije.

Prepoznaju se zdravi i produktivni potencijali ličnosti, on se bori da aktivno učestvuje u rehabilitacionom programu. Rehabilitacija zahtijeva koordinaciju snaga zaposlenih radnika okupljenih u timu, ali i društva u cjelini. Osnovni principi rehabilitacije su sledeći:

fokus rehabilitacije se stavlja na kvalitet života (važno je kako štićenik živi i radi);

obaveze prema klijentu traju dok god je pomoć neophodna, pa možda i doživotno;

koncentracija je na individualnim sposobnostima klijenata. Neophodno je prethodno procijeniti potencijale svakog klijenta;

izazovi mogu biti značajniji za klijenta nego pomoć puna nježnosti. Neophodno je procijeniti kada je konfrontacija sa realnošću od veće pomoći nego sažaljenje ili medikacija;

pristup mora biti multidisciplinaran. Ponekad i drugi štićenici mogu biti važan izvor snage;

organizacija i plan promjene moraju biti stalno preispitivani uz pokušaj da se otkriju promjene odgovornosti;

istaživanja moraju biti dio rehabilitacije;

kriterijumi pozitivne prognoze i ishoda rehabilitacionog procesa;

istorija posla koja uključuje duži period zaposlenosti ili postojanje osjećanja zadovoljstva radnom sredinom;

zadovoljavajuće socijalne komunikacije;

sposobnost za pozitivne socijalne odnose u porodici i inače;

dobra remisija;

sposobnost kontrole hostilnosti i agresivnih impulsa prije dolaska i u toku boravka u ustanovi;

sposobnost realističnog planiranja;

sposobnost mobilisanja energije za stvaranje planova i njihovo sprovođenje;

mogućnosti porodice u pomoći i podršci sprovođenja rehabilitacionih ciljeva;

minimalno prihvatanje problema od strane štićenika.

Rehabilitacija je dugotrajan proces koji zahtijeva uključivanje ne samo multidisciplinarnog tima već i stručnjaka i institucija drugih profila, odnosno uključivanje uže i šire društvene zajednice. (prema: Bukelić, 2004).

Konačno, i misija i krajnji cilj rehabilitacije ustanovi jeste reintegracija u društvenu sredinu, uz poštovanje i primjenu četiri principa koja navodi Kabanov (prema: Bukelić, 2004): 1) Princip partnerstva – stvaranje alijanse terapeuta, kako bi se klijent aktivirao; 2) Princip raznovrsnosti – primjena što više različitih metoda u različitim životnim sferama; 3) Jedinstvo primjene psiho-socijalnih i bioloških metoda i 4) Princip stupnjevitosti.

Postoji značajna heterogenost autora u pogledu efektivnosti pojedinih kategorija programa resocijalizacije time i rehabilitacije, ali su svi jedinstveni u stavu da su najefektivniji bihejvioralni, kognitivno-bihejvioralni i kognitivni programi, zatim programi usmjereni na razvoj vještina i multimodalni programi (Lösel, 2000; Palmer, 1996; Lipsey, 1992; Andrews i sar., 1990; Gottschalk i sar., 1987;  Garret, 1985).

U skladu sa navedenim i onim što se u praksi pokazalo najefikasnijim kada su u pitanju rehabilitacija i resocijalizacija lica smještenih u ustanovama zbog izdržavanja kazne jesu:

individualan psihoterapijski rad;

grupna terapija (psihoterapija) – grupe personalnih odnosa: T-grupe (te-grupe ili „ti” grupe), susretne (encounter) grupe i psihoterapijske grupe;

terapija radom i sociookupacioni tretman;

sociookupaciona i rekreativna terapija

Individualan psihoterapijski rad

Metod rada (O.L.I. metod)sa klijentima kada je u pitanju individualni psihoterapijski rad je integrativan i primjenjuju se tehnike različitih psihoterapijskih pravaca (psihoanalize, geštalt terapije, transakcione analize, bioenergetike, N.L.P., „fokusiranja“,R.E.B.T…). Psihoterapijski rad je usmjeren na razvoj, ali i otklanjanje prepreka/blokada koje su dovele do stagnacije u razvoju sledećih bazičnih emotivnih sposobnosti:

1) Sposobnosti za neutralizaciju i mentalizaciju – razboritost psihe.  Ukoliko osoba nemarazvijenu neutralizacijuona je u vlasti svojih nagona („kao bez glave“), impulsivna, iracionalna i neartikulisana.

2) Cjelovitost „objekta“- lijepak psihe.Ako osoba nema  sposobnosti za cjelovito doživljavanje druge osobe („objekta“) doživljaji osobe su rascijepljeni na crno-bijeli svijet dobra i zla;

3) Konstantnost objekta – stabilizator psihe. Nedostatak konstantnosti objekta uzrokuje nestabilnu i osobu zavisnu od drugih;

4) Tolerancija na ambivalenciju – usmjerivač psihe. Bez ove sposobnosti osoba je neodlučna, ne može da se opredijeli i odluči.;

5) Tolerancija na frustraciju – imunitet psihe. Bez ove sposobnosti osoba nije imuna na frustracije koje su sastavni dio života, ljubavi i rada, “puca pod pritiskom” ;

6) Volja – motor psihe. Osobu bez volje karakteriše nedostatak energije neophodan za realizaciju sopstvenih želja i ciljeva;

7) Inicijativa – pokretač psihe. Bez inicijative osoba je reaktivna, za pokretanje joj je potreban neko drugi, ne može sama.

Bez razvijene bilo koje od pomenutih sposobnosti je jako teško živjeti, voljeti i raditi (Jovanović i sar., 2013).

Grupna terapija

Grupa je osnovni medij egzistencije svakog živog bića. Osnovni ciljevi grupe u ustanovama ovog tipajeste da doprinesu razvoju ličnosti, dovedu do poboljšanja stanja osoba sanekim od psihičkih poremećaja i boljim međuljudskim odnosima. Osim toga grupna psihoterapija treba da pomogne da članovi psihoterapijske grupe napuste obrasce koji ometaju skladne odnose, a da nauče takve oblike ponašanja koji će omogućiti cjelishodne i uspješne odnose sa ljudima sa kojima dolaze u kontakt.

Članovi grupe govore o sebi, svojim problemima, svojim osjećanjima prema drugima, o tome kakva osjećanja smatraju da drugi imaju prema njima, šta po njihovoj ocjeni misle o njima, govore o svojim reakcijama na zamišljene tuđe stavove. Na takve izjave reaguju ostali članovi grupe. Kritikuju se i savjetuju međusobno, pomažući time da i drugi i oni sami otklone vlastite nedostatke. Iznoseći slobodno vlastite emocije, a oživljavajući doživljaje iz prošlosti, oslobađaju se potisnutih strahovanja i kompleksa što i jeste jedna od osnova za njihovu kognitivnu, emotivnu i bihejvioralnu promjenu. Time se, između ostalog nastoji razviti spontanost u ponašanju i otvorenost u saopštenjima o sebi, svojim osjećanjima prema drugima i svojim reakcijama na njihovo ponašanje.

Osnovu tj. principe na kojima je zasnovana realizacija grupne terapije koja je, takođe, integrativnog tipa čine sledeći terapijski faktori:

Ulivanje nade;

Univerzalnost;

Pružanje informacije;

Altruizam;

Korektivna rekapitulacija primarne porodične grupe;

Razvoj društvenih tehnika;

Imitativno ponašanje;

Interpersonalno učenje;

Grupna kohezija;

Katarza;

Egzistencijalni faktori;

Samorazumjevanje (Jalom, 2014).

Primjenjujući navedene faktore u grupi se odvijaju različiti procesi kao što su:

Ispoljavanje skrivenih i potisnutih osjećanja. Grupna situacija pogoduje ispoljavanju skrivenih i potisnutih osjećanja. Zahvaljujući interakcionoj dinamici, afektivno šaržirani izrazi pojedinih pacijenata asocijativnim i katalitičkim putem pospješuju ispoljavanje skrivenih i potisnutih osjećanja drugih članova grupe. Ispoljavanje skrivenih i potisnutih osjećanja u jednoj tolerantnoj, mada ne i nekritičnoj, sredini ima nekoliko važnih terapeutskih efekata. Prije svega, na pacijenta blagotvorno djeluje već sama svijest i osjećanje da može da ispolji skrivena i potisnuta osjećanja ili barem jedan njihov dio; drugo, da može da se oslobodi suzdržljivosti i zakočenosti koja se od njega zahtijeva u svakodnevnom životu i, najzad, da njegovo ispoljavanje skrivenih i potisnutih osjećanja u situaciji grupe najčešće nije praćeno rađanjem osjećanja krivice.

Osjećanje pripadnosti. Specifična situacija terapeutske grupe stvara, ili barem treba da stvori, u pojedincu osjećanje pripadnosti, osjećanje da nešto dijeli sa drugim ljudima, da je dio jedne cjeline.

Iskustvo realnosti. Grupa vrši socijalizirajući uticaj na svoje članove. Pojedinac koga grupa – zavisno od njegovog ponašanja – svakodnevno prihvata ili odbacuje, prinuđen je da se na kraju prilagodi grupnim standardima i vrijednostima koji regulišu i međusobne odnose članova grupe i njihove odnose prema grupi kao cjelini. Iskustvo socijalne realnosti stečeno u terapeutskoj grupi osnova je za adekvatno snalaženje u socijalnoj realnosti „spoljašnjeg svijeta”.

Terapeutska grupa kao „idealna porodica”. Sličnost sa porodicom je jedna od osnovnih karakteristika terapeutske grupe. U terapeutskoj grupi, treba stvarati, razvijati i njegovati takvu atmosferu i takve odnose među članovima koji će što više ličiti odnosima tzv. idealne porodice. U terapeutskoj grupi, drugim riječima, trebali bi da budu akcentovani svi pozitivni elementi koji su izostali u primarnoj porodičnoj grupi.

Prihvatanje vlastite ličnosti. Prihvaćen od okoline, od ostalih članova terapeutske grupe, klijent počinje da prihvata samog sebe, da identifikuje društveni smisao vlastitih postupaka i stavova. Nezadovoljstvo samim sobom zamjenjuju tolerantnost i stav pun nade i pozitivne misli.

Prihvatanje drugih ljudi. Pošto se u terapeutskoj grupi smanjuje unutrašnja napetost klijenta, on postaje sposoban da više nego ranije obraća pažnju na ljude oko sebe, da neke odbacuje, ali i prihvata mnoge od onih čije „pozitivne strane” ranije nije bio u prilici ni da zapazi.

Sazrijevanje ličnosti. Poremećaj procesa individualnog sazrijevanja jedno je od osnovnih obilježja psihičkog poremećaja. Razvijanjem kod svojih članova osjećanja individualne i kolektivne odgovornosti terapeutska grupa podstiče proces individualnog sazrijevanja i(li) stvara uslove za njegovo odvijanje (prema: Kecmanović, 1975).

Terapija radom i sociookupacioni tretman

Terapija radom i sociookupacioni tretman predstavljaju vrlo značajne činioce u procesu rehabilitacije i socijalne reintegracije osoba smještenih u ustanove u kojima izdržavaju kazne. Još je Hipokrat tvrdio da je rad najprirodniji lijek za čovjeka, a antička grčka medicina preporučivala je muziku i igru u liječenju melanholije. U okviru okupaciono-rekreativne terapije i terapije radom manuelna, kreativna, socijalna, rekreativna, edukativna i ostale aktivnosti samo su dio rehabilitacionih programa namijenjenih ovim osobama.

Sociookupaciona, rekreativna aktivnost i terapija radom nastale su iz potrebe da se konstruktivno upotrijebi vrijeme, posebno u slučajevima dugih boravaka u ustanovama.

Sociookupaciona i rekreaciona terapija

Sociookupaciona terapija podstiče kreativnost i originalnost, stvara određene estetske doživljaje. Aktivnosti su slobodne, dirigovane, mehaničke, inventivne, djeluju stimulativno ili sedativno na pojedinca, odnosno grupu.

Rekreacijom se postiže zadovoljavanje nagonskih impulsa i želja, uz istovremeno jačanje ličnosti. Terapijski efekat pojedinih zabavno-rekreativnih aktivnosti treba tražiti, pored ostalog, u činjenici da su to grupne aktivnosti u kojima dolaze do izraza svi terapeutski aspekti življenja u grupi.

Najčešće reaktivne aktivnosti su: sportske igre, gledanje bioskopskih predstava i televizijskih programa, igranke, čitanje (biblioterapija), sviranje (muzikoterapija), slikanje (ikonografija) i dr.

Igra predstavlja regresiju na infatilni nivo, ali je ta regresija kontrolisana, dok agresija može biti kontrolisana kroz sportsko suparništvo među grupama. Igra ima izrazito humanizirajuće i terapeutske dimenzije, istovremeno je i sloboda, i pronalaženje, i fantazija i disciplina.

Tokom sportskih igara i drugih rekreativnih aktivnosti, individua je u grupi, pa često postoji dinamika grupe, kao poseban oblik psihoterapije, koja je horizontalna, interpersonalna i koncentrisana na sadašnjost. U ovoj grupi operišu razni faktori na različitim nivoima i to: eduktivni faktor, zatim verbalna i neverbalna komunikacija, kao i fenomeni transfera i kontransfera. Klijent u sportskoj grupi uviđa da i drugi imaju slične motive kao i on (pobjedu), osjeća da je prihvaćen i da dobija podršku od drugih da ispuni postavljeni zadatak, pa se zbog toga ovdje rijetko vidi težnja za izolacijom. Prilagođavajući svoje stavove grupi, znači i modifikovanjem tih stavova, omogućava se bolja kontrola agresivnosti i mogućnost lakšeg prihvatanja kritike. Osoba ovdje praktično dobija uvid u interpersonalne odnose, pošto čak i ovakva sportska grupa može da bude model porodice, jer tu postoji model autoritativnih ličnosti.

Autori koji su proučavali dejstvo filma i televizijskog programa istakli su bitno smanjivanje agresivnosti. U kategoriji osoba sklonih izolaciji dolazilo je do postepenog prevazilaženja socijalne separacije. Iskustvo je pokazalo da se štićenici korektnije ponašaju kada u grupi prate televizijski program i najčešće mogu biti usmjeravani da prihvataju želje i zahtjeve većine.

Igranke i ples bitno koriste resocijalizaciji.

Čitanje zadatih ili slobodno odabranih literarnih djela (pjesama i pripovjedaka), zatim stručno popularnih tekstova o pojedinim vrstama bolesti (na primjer, alkoholizam), zatim diskusije u grupi, daju pravo da se ovim aktivnostima pripiše karakter terapijskih. Opisana forma tretmana poznata je kao biblioterapija.

Muzikoterapija predstavlja poseban vid rekreativne aktivnosti koja, pored blagotvornog uticaja melodijom i ritmom na evokaciju emocionalno naglašenih doživljaja i sublimaciju agresivno obojenih impulsa, podstiče muzičko participiranje svih članova grupe. Time se harmoniziraju odnosi u grupi, stvara se jedan, specifičan duh zajedništva, duh uzajamne pripadnosti.

Slikanje, odnosno likovna produkcija, predstavljaju vizuelnu ekspresiju potisnutih konflikta i emocija. Ono je svojevrstan vid komunikacije individuesa okolinom. Osim što pomaže osobi da izrazi nesvjesne konflikte, koje nije sposobna da verbalizuje, slika služi zadovoljavanju njene potrebe za važenjem i isticanjem, a pomaže i njegovu socijalnu integraciju. Slika je najčešći most terapijskih komunikacija štićenika, ponekad katalizator, ali i široko polje grupnih projekcija, koje imaju dijagnostičku i terapijsku vrijednost (Bukelić, 2004).

Literatura:

Andrews, D., Bonta, J.& Hoge, R. (1990). Classification for effective rehabilitation: Rediscovering psychology. Criminal Justice and Behavior, 17, 19–52.

Barton, W. R. (1959). Institutional Neurosis. Bristol: John Wright & Sons.

Bukelić, J. (2004). Socijalna psihijatrija. Beograd: Zavod za udžbenike.

Garett, C. (1985). Effects of residential treatment on adjudicated delinquents: A meta analysis. Journal of Research in Crime and Delinquencx, 22,  287–308.

Gottschalk, R., Davidson, W., Mayer, J.  & Gensheimer, L. (1987). Behavioral approaches with juvenile offenders. A meta-analysis of long term treatment efficacy. In. Morris, E. K.,  C. J. Braukmann, C.J. (ed.). Behavioral approaches to Crime and Delinquency (399–423). New York: Plenum Press.

Jalom, I. D. (2014). Teorija i praksa grupne psihoterapije. Novi Sad: Psihopolis institut.

Jovanović, N., Kontić, A., Senić, R., Jovanović, S. (2013). Sposobnost za ljubav i rad: O.L.I. – integrativna psihodinamska psihoterapija I-III. Beograd: Beoletra.

Kecmanović, D. (1975). Socijalna psihijatrija sa psihijatrijskom sociologijom. Sarajevo: Svjetlost.

Knežević-Florić, O. (2006). Interaktivna pedagogija: Izbor tekstova i završna studija. Novi Sad: Filozofski fakultet.

Krstić, D. (1988). Psihološki rečnik. Beograd: „Vuk Karadžić”.

Liberman, R. P. (1988). Social skills training. In: R. P. Liberman (Ed.), Psychiatric rehabilitation of chronic mental patients (15–26). Washington: American Psychiatric Press.

Lipsey, M. (1992). Juvenile delinquency treatment: A meta-analytic inquiry into the ariability of effects. In: Cook, T. D.,  Cooper, H.,  Cordray, D. S., Hartmann, H., Hedges, L. V.,  Light, R. J., Louis, T. A. & Mosteller, F. (Eds.), Meta-analysis for Explanation: A Casebook (83–127). New York: Russell Sage Foundation.

Lösel, F. (2000). The efficacy of correctional treatment: A review and synthesis of meta-evaluations. In: J. McGuire (Ed.). What works: Reducing reoffending  (79–114). Toronto: John Wiley & Sons.

Macanović, N. (2008). Prevaspitni tretman u funkciji resocijalizacije osuđenih lica. Socijalna misao, 3, 142–148.

Munjiza, M. (2015). Socijalna psihijatrija: Teorijske osnove i praktična primena, Psihosocijalni pristup duševno obolelom čoveku. Beograd: Izdanje autora.

Palmer, T. (1996). Programmatic and nonprogrammatic aspects of successful intervention. In: A.T. Harland (Ed.). Choosing correctional options that work (131–183). Thousand Oaks, CA: Sage Publications.

Sulejmanov, Z. (1997). Penologija. Skoplje: Magor.

Vasta, R., Haith, M. M. & Miller, S. A. (2005). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Autor članka: mr sc. Dara Janković, dipl. pedagog i andragog, Šef Odsjeka za rehabilitaciju JZU Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac, član Udruženja penologa regije Bijeljina