Fenomenologija grupnog socioterapijskog rada (Dara Janković – JZU Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac)

Dara Janković, dipl. pedagog i andragog, je glavni radnookupacioni terapeut u Odsjeku za rehabilitaciju JZU Zavoda za forenzičku prihijatriju Sokolac, sa radnim iskustom od skoro petnest godina. Magistrirala je na tezu “Uloga pedagoga u rehabilitaciji i resocijalizaciji psihijatrijskih pacijenata“. Član je Udruženja penologa regije Bijeljina. Iz naučnog aspekta Udruženja, smatramo dragocjenim stečeno iskustvo u izvršenju mjera bezbjednosti, i direktnom radu sa štićenicima na procesima rehabilitacije i resocijalizacije, te vam u nastavku predstavljamo autorski članak ,,Fenomenologija grupnog socioterapijskog rada“ –

 

Uvod

 

Fenomenološki pristup jasno razlikuje procese percepcije fenomena i teži percepciji cjeline i originalnosti fenomena što predstavlja jednu dobru metodološku olakšicu u strukovnom radu, na primjer sa ljudima. Fenomenologija nam dozvoljava da u strukovnom radu baratamo pojavama u njihovoj cjelini i njihovoj prirodi, u smislu saznanja te cjeline i te prirode. Percepcija, misaoni procesi, emocionalni procesi, intuicija, imaginacija su brojna i snažna „sredstva“ fenomenološkog rada i saznanja. Možda na prvi pogled izgleda prosto i naivno ovo fenomenološko pojavno u saznajnom smislu i u smislu razumijevanja, ali nije. Nije, zato što smo raznim učenjima preplavljeni obradi realnosti u kojoj nam može baš izmaći fenomen. Stoga se na primjer dešava da eksperti naših struka (penologije, pedagogije, psihologije, andragogije, sociologije i dr.) koji rade sa ljudima napuste često glomaznu, napornu, mehanicističku pa čak i grandioznu terminologiju kao i oposredovano viđenje realnosti. Napuštanjem ovoga oni teže da se vrate onom primarnom, da stvari vide kakve jesu i da ih takve razumiju. Fenomenološki pristup omogućuje neutralnost, jer se ionajkojipercipira, saznajeirazumije pojavljuje u toj ulozi i pušta da pojava takva kakva jeste dođe do njega. U novije vrijeme percepcija i razumijevanje ljudi i njihovih problema od strane profesionalaca sve više ide u pravcu fenomenološkog baš zbog potrebe za neposrednošću, realnošću, konkretnim razumijevanjem i konkretnom pomoći. Multidisciplinarni pristup čovjeku (psiholog, pedagog, ljekar, sociolog, andragog) se jedinstveno ponaša i lako se postiže saglasnost i međusobni dogovor bilo u percepciji problema bilo u pomoći. Ista pitanja pita psiholog, pedagog – u fenomenološkom pristupu se lako možemo razumjeti što je dobro. A to ni ne smeta da svako ima svoj sopstveni fenomenološki rječnik, percepciju, razumijevanje…

 

Socioterapija i socioterapijska grupa

 

Socioterapija podrazumijeva grupni rad sa ljudima i njihovim problemima koje vode za to određeni terapeuti po principima fenomena razgovora sa ljudima. U pitanju je cjelina fenomena u kojoj dominira razgovor (monolog, dijalog). Cjelovit proces rada je, takođe, fenomen koji podrazumijeva učešće raznih drugih psihosocijalnih i emocionalnih fenomena.

 

Strategija rada grupe

 

Grupu čine štićenici psihijatrijske ustanove koji u grupu dolaze bez nekih posebnih priprema i vježbe. Oni mogu biti uzbuđeni, ravnodušni; znaju gdje se sastanak održava i vrijeme održavanja. Strategija rada grupe obično uključuje pacijente koji svojevoljno dolaze ilikojima je preporučenoučešće u grupiod strane nadležnog ljekara u dogovoru sa terapeutima. Princip dobrovoljnosti se poštuje i slobodna volja se smatra dobrom osnovom za prisustvo i rad u grupi. Njihov broj varira, nemamo dogmatski stav o određenom broju članova. Možemo raditi i sa tri člana i sa petnaest ljudi. Iskustvo nam kazuje da je grupa od sedam, osam članova najbolja za rad i funkcionalnost. Važno je da prostor u kome radimo bude njima pristupačan i poznat. Držimo da je doslijednost u pogledu vremena održavanja grupa potrebna iz jednostavno ljudske potrebe za određenim ritmom. Otkazivanje rada grupe se unaprijed najavljuje sa obrazloženjem kada god je to moguće. U strategiji rada grupe važan je prostorni raspored članova grupe i terapeuta (koterapeuta); većina članova vole „svoje mjesto“ i to poštujemo. Terapeut i koterapeut sjede među njima i gledaju da budu uklopljeni u prostoru grupe i ne postoji nadgornjavanje niti eks katedra mjesto.

 

Početna trema

 

Poštujući fenomen početne treme puštamo da potekne ta trema (neko se saplete, neko je usporen, neko ide pravo prema stolici i sl.) kao unutrašnji doživljaj. Terapeut naprosto „ne upada“ odmah u neku priču već pušta da se fenomen – stanje ljudi na grupi odvija kako je to moguće. Prvih par minuta obično prođe u nekom unutrašnjem pripremanju ljudi i iščekivanju šta će da se desi, ko će prvi da počne, o čemu će da se priča itd. Vrijeme početne treme i pripreme i iščekivanja ne smije biti prekinuto ranije nego što ljudi nekako ne prepoznaju i ne pripreme se niti se smije previše odugovlačiti, jer se rizikuje napetost koja vodi u uznemirenost. Opušteni i aktivni terapeuti svojim čulima umiju prepoznati kada je pravi trenutak da krene rad.

 

Početak rada grupe

 

Grupa obično počinje sa radom terapeutovim riječima: “Evo danas smo se okupili ovdje…“, a potom i pitanjem: „Šta ćemo danas raditi…“ ili ako postoji dogovor o određenoj temi onda terapeut ide sa tim dogovorom. Rad grupe može da počne i nastupom nekog od članova bilo pitanjem bilo kratkom ispovješću. Ako je tema rada grupe već dogovorena onda je obično proces rada određeniji i utabaniji, situacija se kontroliše na elastičan način u smislu „da se držimo teme“. Situacija se relativno da kontrolisati uz toleranciju da skretanja sa teme imaju smisla.

 

Teme grupe

 

U našem radu prioritet, ‘’pravo prvenstva’’ imaju teme koje se tiču neposrednog života klijenata, njihovog zdravlja, emocionalnih potreba, veza sa porodicom. Vrlo su omiljene univerzalne ljudske teme kao što su djetinjstvo, mladost, ljubav, interesovanja. Čini se da je tema ljubavi, bliskosti, intimnosti ipak naj tema.

 

Fenomen razgovora i neverbalnog u grupi

 

Rad u grupi podrazumijeva cjelokupno učešće članova grupe; da u tom cjelovitom procesu razgovor bude bitan. Takođe, jednako je važan fenomen neverbalnog kod članova grupe: kako oni izgledaju, kako sjede, izraz lica, mimika, osjećajni izrazi, znaci napetosti, uplakane oči, promjene raspoloženja. Međusobni razgovor (dijalog članova grupe, terapeuta) je ono dinamično događanje koje se aktivno prati i u kome terapeut učestvuje na različite načine: nekada terapeut vodi glavnu riječ (npr. kada pravi uvod ili zaključak teme), nekada je pak terapeut sasvim po strani i prati međusobni razgovor članova grupe. Fenomen praznine se javlja tokom rada grupe. Taj fenomen je prirodan ako nije suviše rijedak ili suviše čest. Može da predstavlja odmor ili može da bude pat pozicija (zastoj u radu grupe – verbalni, emocionalni i dr.), može da bude konfliktnog karaktera i na terapeutu je da procijeni da tu prazninu pusti da se sama okonča ili da nešto preduzme ako je praznina konfliktnog karaktera.

 

Dramatika u grupi

 

Rad grupe može biti u različitoj mjeri dramatičan što zavisi od aktuelnosti i vreiline teme i onoga što se događa u grupi. Obično najaktuelnije teme mogu biti teme koje donose i najveću dramatiku koja tada zahtjeva posebnu umješnost i vještinu terapeuta ne samo u pogledu prepoznavanja o čemu se radi već i u pogledu akcije terapeuta. Drama obično ima neki svoj emocionalni ton koji se da prepoznati i nosi energiju moguće promjene. Povlačenje terapeuta iz straha od rizika promjene može da bude opravdano, ali možei da predstavljadefetizam (poraženost). To jeste učešće ljudskog i strukovnog umjeća terapeuta. Njegovo povlačenje u smislu poraženosti se obično prepozna po splašnjavanju jedne početne energije članova grupe i po vakuumu u koji grupa upada. Ponekad se to dešava i najboljim terapeutima.

 

Učešće članova u socioterapijskoj grupi

 

Svi članovi grupe jesu jednaki u smislu jednakog prava na učešće u grupi i na dobit. Međutim, razlikuju se u pogledu osobenosti ličnosti i problema koje imaju. To čini da članovi grupa igraju različite uloge: postoje članovi koji „vuku“ grupu u rad, postoje „mineri“ koji ponekad ili često miniraju rad grupe, postoje dobri slušaoci, postoje savjetodavci, advokati, bolesnici na smrt, dežurni optimisti ili dežurni pesimisti itd. Igranje uloge u grupi se toleriše u odnosu na stvarno učešće članova grupe i bitan kriterijum rada grupe jeste zadovoljstvo grupom, zadovoljstvo svojim radom, zadovoljstvo nekim oblikom bratstva koje se postigne u grupi, radošću koja ide sa dobrom promjenom i uvidima koje pojedini članovi grupe mogu da dožive vrlo bolno.

 

Bilješke o radu grupe

 

O svim događanjima u grupi i bitnim fenomenima dinamike rada vodi se dnevnik rada grupe kao pisani dokument. Klasika je bilježenje, ali najbolje je ništa. Vrlo je mudro ne pisati ništa tokom rada grupe, nego nakon grupe po sjećanju zabilježiti. Može se bilježiti na grupi ukoliko postoje terapeut i koterapeut i u tom slučaju je koterapeut taj koji će bilježiti.

 

Obilježja grupe

 

Ono što se događa u grupi je stvar i svojina članova grupe i kao takvo pripada diskreciji osim u slučaju terapijskih dogovora o postizanju nekog cilja. Svaki sastanak i rad grupe predstavlja jedinstven i neponovljiv fenomen bez obzira što se mogu primjetiti sličnosti dva, tri ili više sastanaka. Svaki pojedini sastanak nosi pečat jedinstvenog iskustva i kao takav predstavlja naprosto jedan dar, a i dobit za koju su se „izborili“ članovi grupe sa terapeutima. Cjelina fenomena rada grupe, ponašanja pojedinih članova se uvijek događa. Fenomen je bogat u životnom, psihološkom, emocionalnom, socijalnom i svakom drugom praktičnom smislu i predstavlja sažeto, dobro iskustvo kako za članove grupe tako i za terapeute, jer ljudi liječe jedni druge a grupa liječi sve. To je iskustveni, doživljajni princip.

 

Mjerenje rezultata rada grupe

 

Mjerenje rezultata rada grupe je neophodno. Ono daje uvid „crno na bijelo“ u određenim količinama i iznosima odnosno mjerama grupne fenomene: broj održanih grupa, stepen zadovoljstva nakon određenog broja održanih grupa, ukupno trajanje rada grupa, mjerenje zadovoljstva svojim radom iradomdrugihčlanova, zastupljenostodređenihtema… U našoj praksi jesu Izvještaji za svakog člana grupe pojedinačno koje se prilažu u njihove Istorije bolesti.

 

Zaključak

 

I na kraju da rezimiramo terapeutovom ulogom u radu grupe. Terapeut može da pita oštro, roditeljski, otvoreno, empatično, neutralno. Ponašanjeterapeutaobuhvata: inicijacija – inicirateme; pitanja; stimulacija – pojačavanje interakcije; objektivizirano vođenje razgovora npr. biografski podaci; vještina vođenja grupne dinamike; vještina rješavanja tenzije; vještina kontrole mogućeg nasilja; provokacija – to je dvostruka poruka, ona ima uvijek double bind (šta god da uradiš isto ti se “hvata” – u smislu dobrog, ali što god uradiš ne valja – to je lov na pacijenta), provokacije koje vode ka destrukciji ličnosti, nepovjerenju, odmazdi i osveti su nepotrebne; vještina započinjanja razgovora; vještina jednog fenomena emocionalnog događanja u grupi; vještina održavanja pažnje u grupi; vještina iznošenja da se nastavi dijalog o nečemu kada je on prekinut, a ne ide da se završi; vještina fenomena završavanja rada grupe. Socioterapijska grupa i rad grupe se može uporediti sa literarnom pričom u smislu svaka priča ima svoj početak, kulmninaciju i kraj; pa tako i svaka grupa.

 

Reference

– Berger, J. (2000). Trećiroditelj; Novi pravcigrupnepsihoterapije. Beograd: Društvo psihologa Srbije;

– Jokić, V. (1989). Uvod u filozofiju. Nikšić: NIO Univerzitetskariječ;

– Klain, E i dr. (1996).Grupna analiza. Zagreb: Medicinska naklada;

– Shaw, M. E. (1971).Group dynamics.New York:  McGraw – Hill;

– Social Work in Health Care (2005). A Quarterly Journal, Volume 42, number 2;